Rawi Hage imao je devetnaest godina kada je 1984. godine napustio Libanon. Iza njega je bilo iskustvo devet godina građanskog rata. Odselio se u New York, zatim u Kanadu gdje je završio studij i počeo se baviti fotografijom, povremeno zarađujući i kao taksist.
Godine 2006. objavio je svoj romaneskni prvijenac “De Nirova igra”, priču o dvojici prijatelja koji odrastaju u ratom zahvaćenom Libanonu, u podijeljenom Bejrutu. Dvije godine kasnije za roman u kojem, riječima kritičara Dragana Juraka, “nema politike, historicizma, folklornih stereotipa, moraliziranja, intelektualiziranja, samo žestoki koncentrat odrastanja u Bejrutu osamdesetih godina”, osvojio je Impac, jednu od novčano najizdašnijih književnih nagrada koja iznosi 100 tisuća eura. Hage je postao literarna senzacija, pisac dočekan kritičarskim panegiricima koji je u kratkom roku preveden na 30-ak jezika.
- Slučajno sam postao pisac. Netko mi je rekao da bih trebao pisati, i ja sam mu povjeravao. Retroaktivno gledajući; oduvijek sam imao potrebu za izražavanjem - pokušavao sam s glazbom, nisam bio dobar, pokušavao sam s fotografijom i napokon s pisanjem. Nisam postao pisac zbog romantične predodžbe o životu pisca. Sada mi je ugodno, donijelo mi je sigurnost i neko ću se vrijeme toga držati.
Tri romana
Iza Hagea, gosta ovogodišnjeg Festivala europske kratke priče , sada su tri romana, dva prevedena na hrvatski u izdanju Frakture i prijevodu Snježane Husić.
Uz “De Nirovu igru” prošle je godine preveden i “Žohar”, roman o mladom, istraumatiziranom izbjeglici iz ratom poharane zemlje na Bliskom istoku koji pokušava naći svoje mjesto u Kanadi. Dva romana koja se lako mogu promatrati i kao svojevrsna cjelina jedne priče, uz to i autobiografske. Potpuno pogrešno, kaže Hage.
- Mnogi bi voljeli da je ‘Žohar’ nastavak mog prvijenca, ali on to nije. Što se tiče autobiografije, ‘De Nirova igra’ jest zasnovana na iskustvu građanskog rata koji sam proživio kao dijete, a ‘Žohar’ se oslanja na moje iskustvo imigranta, za mene teže nego što je iskustvo rata. Pisanje tih romana vratilo mi je brojne uspomene, bilo je emocionalno iscrpljujuće, ali to nisu moje priče. Kada sam počeo pisati, bio sam svjestan da pišem književno djelo, a da ne dokumentiram rat ili imigrantsko iskustvo.
Engleski koji je prihvatio za jezik svoje proze Hageu nije materinski jezik.
- Nije to bila politička odluka. Kada sam došao u New York, nisam mogao pronaći knjige na francuskom ili arapskom pa sam počeo čitati na engleskom. Tijekom studiranja engleski je postao jezik u kojem se najugodnije osjećam dok pišem. A i nisam tako poseban, pripadnici naroda s tzv. periferije često prihvaćaju velike jezike te u njih utkaju nešto svoje.
Ekstremizam ili seks
S recepcijom svojih djela na Zapadu Hage može biti zadovoljan. “Žohar” je u Kanadi i česta tema doktorata. No, Libanon je druga priča.
- Tamo me nitko ne poznaje. Knjige jesu prevedene, ali malo tko zna za njih i ne pozivaju me da ih predstavim. ‘De Nirovu igru’ čita dijaspora. Što se tiče kulture, na tamošnjoj televizija vlada shizoidna situacija: prolazi ili vjerski ekstremizam ili seks. Pisac tome teško može konkurirati. Da, naravno da me to boli. Kako ne bi boljelo kad vas zovu sa svih strana svijeta i prevode vaša djela, a u vlastitoj zemlji nisu nimalo zainteresirani za ono što radite.