Ne volim kad me se zove egipatskom Simone de Beauvoir. Razlikujemo se. Ona je ona, a ja sam ja - odrešito će Nawal El Saadawi, jedno od lica s trga Tahrir, jedna od najcitiranijih i najprevođenijih arapskih spisateljica, dobitnica brojnih nagrada i desetak počasnih doktorata, ikona egipatskog feminizma.
Žena koja je u okvirima vlastite kulture radila sve ono što obično mislimo da je tamošnjim ženama, pa čak i u zemljama s prilično jakom građanskom kulturom kakav je Egipat, uskraćeno. Životna priča te 81-godišnje strastvene feministice i marksistice priča je o desetljećima neprekinutog aktivizma u najvećoj mjeri fokusiranog na najmarginaliziranije i najranjivije društvene skupine - siromašne žene.
Vrednovati je, stoga, isključivo u relaciji s francuskom autoricom vjerojatno i jest uvredljivo.
- Nas dvije smo živjele u različitim vremenima i mjestima, ali naše borbe i ciljevi su slični.
U izdanju Naklade Ljevak za Interliber je izašao prvi prijevod egipatske spisateljice, dijelom i autobiografski roman “Sjećanja jedne liječnice”, izvorno objavljen, ali u cenzuriranoj verziji, još 1957. godine u magazinu Ruz al -Yusuf.
Prva cenzura
Priču o ženi progresivnih uvjerenja koja se pokušava nositi s ograničenjima koje pred nju postavljaju i društvo i najbliži danas se opisuje kao revolucionarni feministički tekst koji je imao golemi utjecaj ne samo u Egiptu, nego i u cijelom arapskom svijetu.
Nawal El Saadawi napisala ga je nakon završetka studija medicine u Kairu. Današnjem se čitatelju na prvi pogled tekst mjestimice lako može učiniti naivnim. Radikalna oštrica postaje jasnija ako se ima na umu da je njegova autorica pisala u potpunosti neupoznata s feminističkom literaturom, bez mjerila s kojima bi se mogla uspoređivati, oboružana tek vlastitim buntom. Ne čudi što “Sjećanja” za nju još imaju posebno mjesto.
- To je moj prvi roman, napisan dok sam bila jako mlada liječnica i odraz je mojih kritičkih razmišljanja, izazov brojnim tradicijama u društvu. Nisam se bojala kad sam ga odlučila objaviti. Željela sam da ga mnogi pročitaju. Kada bih ga sad ponovno pisala, mislim da bi jedina razlika bila ta da bih bila kritičnija i radikalnija.
Cenzura prvijenca postala je tako njezin prvi službeni zarez u borbi sa sistemom. Ne i posljednji. Kad je 1972. godine već kao afirmirana liječnica objavila knjigu “Žene i spol” u kojoj je osudila genitalno sakaćenje žene, čemu je i sama kao dijete bila podvrgnuta, bila je prisiljena odstupiti sa svih javnih dužnosti i ugasiti časopis koji je uređivala.
Zatvor pa egzil
- U 50-ima je bilo teško govoriti o tome, napadali su me i kolege i vjernici, ali ja sam liječnica. Kako da odustanem? Kako da odustanem ako znam da toliko djevojčica pati, da je toliko djevojčica iskrvarilo zbog te prakse - objašnjava El Saadawi.
Devet godina nakon “Žena i spola”, zbog protivljenja režimu Anwara El Sadata, završila je u zatvoru. Godine 1982. osnovala je Arapsku organizaciju ženske solidarnosti, čiji je rad ubrzo zabranjen. Od 1988. do 1993. godine našla se na listi za odstrel islamskih ekstremista. Opasnost je bila takva da je morala otići u emigraciju. Imala je sreću da je njezino ime već tada postalo poznato u međunarodnom kontekstu.
- Nawal El Saadawi pripada prvoj generaciji književnika ljevičara iz pedesetih i šezdesetih godina, autora koji su pisali angažiranu književnost i njezin prvijenac oslikava zanos tog vremena i pokreta. Ona je feministica koja je zaslužna za uspostavljanje arpskog feminističkog romana kao novog, priznatog literarnog žanra na mapi arapske književnosti. Interes je nastao i prije nego što je Naguib Mahfouz osvajanjem Nobelove nagrade za književnost 1988. skrenuo pažnju Zapada na arapsku literaturu - ističe njezina prevoditeljica Lejla Sunagić i dodaje da je u početku afirmacija išla sporije. Kada je tek počela objavljivati, od arapskog izdanja do prijevoda prošlo bi ponekad i desetak godina. - Od 80-ih do danas El Saadawine knjige prevedene su često u istoj godini kad su objavljene na arapskom. Tako da je jedna od najprevođenijih arapskih autora, a njezine knjige u programima brojnih studija, npr. svjetske književnosti, ženskih studija, bliskoistočnih studija... - kaže Sunagić.
Nawal El Saadawi zbog međunarodnog ugleda u egzilu nije imala problema u pronalasku utočišta na zapadnim sveučilištima, ali svejedno se 1997. odlučila vratiti u Egipat. Godine 2004., motivirana željom da ukaže na nedostatak demokracije, odlučila se kandidirati na predsjedničkim izborima. Zaprijetili su joj državnim progonom, ali je u svojoj namjeri uspjela.
Pisanje i borba
Prijetnje smrću, zatvor, sudski proces, egzil - mjesta su koja su joj obilježila život. Aktivizam iscrpljuje, ulozi su veći kad opasnost ne prijeti samo vama, nego i vašoj obitelji. Spisateljičina kći, primjerice, završila je na sudu kad je u čast majke svoj tekst potpisala njezinim prezimenom. Sudski proces rezultirao je promjenom zakona.
Majčinstvo, tvrdi El Saadawi, nije utjecalo na njezin radikalizam.
- Samo sam dobila još više hrabrosti i volje. Svi imamo razdoblja umora, poželimo odustati, ali za mene nema puta natrag, moram ići naprijed. Nikad nisam bila buržujska feministica ili salonska ljevičarka, uvijek sam bila na cesti. Nosim se s razočaranjima radom, pisanjem i borbom. Nada dolazi iz mogućnosti da budeš u borbi cijelo vrijeme i da ne budeš izoliran od drugih koji bore iste bitke.
Politička borba, ipak, ostavila je traga na odnosu s partnerima. Voli ponavljati da se sretno razvela od tri muža. S trećim je izdržala najdulje - 43 godine. Istina, od toga je on 13 godina proveo u zatvoru kao politički zatvorenik. “Svi su me se moji muževi bojali. Svima im je trebala žena, a ne spisateljica. Moj treći suprug bio je najbolji. Jako dobar čovjek, marksist, otac mog sina. Imali smo dogovor da nikada ne lažemo jedno drugome, ali nije ispunio svoj dio nagodbe. Kad sam ga pitala: ‘Dobro, zašto si me varao’, odgovorio mi je: ‘Bilo me strah’”, povjerila se novinarima.
Napadi na žene
Razgovor za Jutarnji vođen je u trenutku kad su se deseci tisuća Egipćana ponovno vratili na Tahrir, ovaj put protestirajući protiv predsjednika Mohameda Morsija i prijedloga kontroverznog ustava.
Nawal El Saadawi u revoluciji je sudjelovala od početaka. Izlazak Egipćana na ulice opisivala je kao ostvarenje sna, ali je tijekom razdoblja zanosa učestalo ponavljala da je revolucija odstranila glavu režima, ali tijelo je još tu i borba još nije gotova. Nije dugo čekala na potvrdu svoje teze. Žene koje su zajedno s dječacima i muškarcima rušile režim, nakon prve dobivene bitke, primjerice, ponovno su marginalizirane. Komentirajući taj problem, El Saadawi ističe:
- Patimo od napada na žene zbog jačanja političkih moći fanatičnih religioznih skupina koji prekrivaju i obrezuju svoje djevojčice, naša revolucija suočena je s brojnim preprekama religioznih i kolonijalnih sila, ali ona se nastavlja. Žene su bile i jesu dio revolucije te se trenutno ujedinjuju pod Pokretom egipatskih žena, a u ožujku organiziramo i veliku konferenciju pod naslovom ‘Kreativnost, revolucija i žene’.
Kolonijalni Zapad
Nakon arapskog proljeća skrušeno se analizirala odgovornost Zapada, kritizirala logika kojom se davala prednost stabilnosti umjesto demokraciji, sklonost vjeri režimima na vlasti, ali i tvrdoglava vjera u to da su vojni diktatori dobri modernizatori društva. Nawal El Saadawi nema iluzija da je lekcija naučena.
- Kolonijalne sile na Zapadu koriste vojnu moć da dominiraju našom regijom kako bi iskorištavale našu naftu i druge resurse. Služe se medijima i riječima kao što su sigurnost, stabilnost, demokracija, razvoj, mir, izbori itd. kako bi zaslijepile i prevarile ljude. Politika nije čista igra. To je pragmatična filozofija kapitalizma i tzv. slobodnog tržišta. Ne profitiraju od naše slobode ili nezavisnosti. Profitiraju od lokalnih diktatora, vojske i upravo je zato američka vlada plaćala sav taj novac Mubarakovoj vojsci, a sada podržava Muslimansko bratstvo i njihovu vojsku. Neokolonijalne moći nisu se mnogo promijenile, osim što koriste moderno i postomoderno oružje i medije.
Isključuje mogućnost partikularne borbe. Prava demokracija, uvjerena je, jest mogućnost “promjene industrijskog kapitalizma, sistema zasnovanog na podjeli klasa, patrijarhatu, vojnoj moći, hijerarhiji koja podčinjava ljude samo zato jer su rođeni siromašni, žene ili tamne kože”.
Izbjegava se igrati Nostradamusa i odgovoriti na pitanje kada će doći vrijeme za to. Ali, optimizam ne gubi.
- Revolucija se nastavlja, ljudi su ponovno na Tahriru i tamo se bore za slobodu, pravdu i dostojanstvo. Ne, nismo se umorili. Zar ne vidite da smo ponovno na ulicama?
Zašto su je napadale feministice sa Zapada
Spol i patrijarhat nisu jedini problemi egipatskih žena
Za kritičare kakva je Nawal El Saadawi uvijek postoji opasnost da na Zapadu budu zloupotrijebljeni, što se često događa arapskim feministicima, za protuarapsku propagandu. Takvu praksu ukalupljivanja i pojednostavljivanja i sama je često kritizirala.
- Ona je feministica koja je odbacila zapadnu feminističku paradigmu jer smatra da arapski feminizam tretira ‘selektivno’, koncentrirajući se isključivo na pitanje spola i patrijarhata, prešućujući kolonijalno i klasno pitanje. Koliko je kritična prema arapskoj patrijarhalnoj kulturi, jednako je glasna u borbi protiv (neo)kolonijalizma i imperijalizma. U tom kontekstu za nju nije nevažno kako će se njeni tekstovi, koji su feministička kritika arapske kulture, čitati na Zapadu jer je svjesna da tekstovi kakve ona piše mogu poslužiti za stereotipiziranje arapske realnosti i dalje produbljivanje nerazumijevanja među kulturama - komentira njezinu poziciju Lejla Sunagić. Navodi primjer da, iako je kritična prema religiji, istovremeno želi odbraniti učenje islama od negativne zapadne interpretacije.
- Ona je neiscrpna kritičarka kapitalizma. To je bio razlog zašto je bila ugrožena u vrijeme Sadata koji je uspostavio ‘open door policy’ za invaziju neoliberalnog kapitalizma u Egiptu. U to je vrijeme njezin bojkot pripisivan feminističkom angažmanu, a u stvari je bila ‘sklonjena’ zbog svojih političkih s0ideja. Istovremeno je bila osporavana i u feminističkim krugovima na Zapadu zbog svog ljevičarskog stava. Isprepletenost njenih angažmana i nekompromisan stav zato su je izložili mnogim kritikama. Uvijek je postojala mogućnost da joj se imputira nacionalizam kad je kritizirala zapadnu imperijalističku agendu prema arapskom svijetu. S druge strane, kod oštre feminističke kritike arapskog društva riskirala je da bude označena kao ‘nepatriot’ i navuče na sebe gnjev arapske publike.