Tuga je jučer u Žminju zbog smrti mladog nogometaša Alena Pamića sigurno bila pregolema, jednako kao i kad su živote na sportskim terenima gubili Antonio Puerta, Miklos Feher, Daniel Jarque, Piermario Morosini i mnogi drugi nogometaši tijekom posljednjih desetak godina. Mladi, zdravi, uspješni, a u dijeliću sekunde ugasio se njihov život, ostavljajući brojne nedoumice.
Javnost se poslije svake takve tragedije pita zašto stradavaju sportaši. Nije li sport zdrav? Stručnjaci će odgovoriti potvrdno, ali ograđujući se rečenicom - to se ne odnosi na profesionalni sport! Naprosto, ono što se danas traži od vrhunskog sportaša sve se teže može povezati sa zdravljem i iskreni medicinski profesionalci bez imalo će oklijevanja reći - ta vrsta sporta nema veze sa zdravljem, nego baš suprotno. Doda li se tome činjenica da većina običnih smrtnika u svom organizmu ima neku Ahilovu petu, samo je pitanje vremena koliko će preveliko opterećenje prenapregnuti sportaša i na kraju ga uništiti.
Zna li se da, primjerice, vrhunski nogometaši tijekom samo jedne utakmice pretrče desetak kilometara, jasno je da se organizam za takav napor mora dovesti do ruba izdržljivosti. Sve naporniji treninzi, sve veći zahtjevi i očekivanja klubova, i to ne samo u nogometu, tjeraju sportaše da idu preko ruba mogućnosti vlastitog tijela. Okidač za sve te nadljudske napore u kojima se gubi čovjek i sportaš nerijetko je sve veći novac koji se okreće u sportu. Vrtoglave sume kojima mašu klubovi plaćajući igrače prelaze zdrav razum pa ne čudi da su mnogi u stanju riskirati i život.
Liječnici sve češće upozoravaju na nužnost primjerenih liječničkih pregleda sportaša od malih nogu.
Istina, u posljednjih desetak godina mnogo se toga promijenilo, primjerice, i u Hrvatskoj pa tako sportski savezi bez iznimke traže liječničke nalaze prije nego što se dijete počne baviti sportom, a obavezna je njihova godišnja obnova. No, u profesionalnom sportu nije rijetko da se liječničkim nalazima manipulira. Obilaze se liječnici sve dok jedan ne kaže da je sportaš zdrav unatoč činjenici da povremeno gubi svijest ili ga muče ligasmenti ili hrskavica, ili bubrezi, ili jetra, ili...
Naravno, nisu uvijek za forsiranje krivi čelnici klubova ili treneri ili ambiciozni roditelji nego dio krivnje snose i sami sportaši koji ignoriraju zdravstvene nevolje u svom unaprijed zacrtanom putu prema zvijezdama.
Neki se ne mire da je bolest koju su uspjeli preživjeti znak da stanu na loptu. Primjerice, Eric Abidal nakon transplantacije jetre zbog zloćudne bolesti ne želi odustati od nogometa ni po koju cijenu. Nakon Barcelone nova je akvizicija bogatog Monaca. Ni bivši hrvatski reprezentativac Ivan Klasnić nakon što mu je dva puta presađen bubreg nije prestao s nogometom. Igra s posebno napravljenim štitom od pleksiglasa.
Jedan od rijetkih koji je uspio reći zbogom nogometu bivši je igrač Boltona Fabrice Muamba. Više od sata trajala je borba za oživljavanje kad se prošle godine srušio na igralištu. Liječnici su uspjeli, ali su mu nakon oporavka uručili zabranu igranja. Poslušao je uz rečenicu - moram biti sretan što sam živ. Kako vrhunski sport sve više sliči na gladijatorske borbe, liječnici upozoravaju da netko mora konačno postaviti granice barem kad je riječ o medicinski obaveznom protokolu koji ne ostavlja nedoumice da će se tom nadljudskom naporu (kad se već inzistira) izlagati samo oni čije je zdravlje besprijekorno. Drže da bi to prije svih morale biti organizacije koje se brinu o pojedinim sportovima poput Fife ili Uefe, kao i Olimpijskog odbora.