Katastrofe poput rata, potresa ili pandemije kakvima sada svjedočimo doživljavamo kao izvanredne situacije, neljudske, neprirodne, koje uništavaju normalan život kakav poznajemo. Međutim, je li to doista tako?
Rat ili zaraza ne čine nas ranjivima, nego nas na brutalan način suočavaju s ranjivošću ljudske egzistencije. U ljudskoj je prirodi da teži sigurnosti, izvjesnosti i predvidljivosti.
Katastrofizacija
Pandemija korone dovela nas je u stanje pojačane anksioznosti. Gotovo do razine masovne psihoze. Dok se jedni boje izaći na ulicu, drugi u njihovu strahu vide puzajuću diktaturu koja će nam ugušiti građanska prava i slobode.
Kad je budućnost krajnje neizvjesna, lako je napuniti glavu najluđim strahovanjima. To se u kognitivnoj terapiji zove “katastrofizacija”: skakanje na svaku lošu vijest kao dokaz da stvari idu prema totalnoj katastrofi.
Zašto nam je tako teško prihvatiti da nemamo kontrolu? “Zapadna civilizacija razvila se na ideji da pojedinac može sve, just do it! To vodi zabludi da smo potpuni gospodari svoje sudbine, da smo svemoćni i možemo kontrolirati sve”, kaže psihologinja Tanja Dejanović Šagadin, članica Upravnog odbora Psihološkog centra Tesa. Situacije poput potresa i pandemije neugodne su i stvaraju tjeskobu, svi se osjećamo bespomoćno. “Važno je prihvatiti realnu razinu tjeskobe, dakle da nismo svemoćni, da život realno nije pod našom kontrolom. Razlikovati stvari na koje ne možemo utjecati i one na koje možemo i posvetiti se njima”, ističe ona.
Tanja Dejanović Šagadin
Nikakve koristi nema od toga da sjediš i po čitav dan osluškuješ hoće li opet potres ili da bjesomučno iznova dezinficiraš kuću. Ali ako nam pomaže plakanje, isplakat ćemo se, izjadati se prijateljima, družiti se s ukućanima, kuhati. Niz je vježbi koje služe kontroliranju stresa i posttraumatskih reakcija: vježbe izazivanja drhtanja u tijelu, što pomaže da se napetost otpusti, vježbe disanja i uzemljenja, vježbe svjesnosti: što vidim, što čujem i njušim oko sebe, mindfulness vježbe, podsjeća Tanja Dejanović Šagadin.
Svaka od tih psihoterapijskih intervencija, svaka na svoj način, ljude u nevolji osvješćuje da bez obzira na to što se događa oko nas, naš um i tijelo su u našim rukama i ako ne mogu upravljati stvarima oko sebe, mogu upravljati sobom, objašnjava psihologinja Danijela Bučević iz poliklinike Aviva.
Stare navike
Način na koji se možemo suprotstaviti preplavljujućem strahu i paničnom osjećaju totalne katastrofe vraćanje je u konačni svijet, među stvari koje čine vaš konkretni, osobni život, na stvari koje možete kontrolirati.
Epidemija i potres uzdrmali su naš dosadašnji život, ostavili nas bez starih navika. Zašto su nam tako važne? “Zato što nam daju sigurnost da svijet ide predvidljivim tijekom, da su stvari pod našom kontrolom”, objašnjava profesorica s Odjela za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu Gordana Kuterovac Jagodić.
Gordana Kuterovac Jagodić
“Imamo tri temeljne pretpostavke; da smo mi dobri, da je svijet dobar i da ima smisla, odnosno da se dobre stvari događaju dobrim ljudima, a loše stvari lošim ljudima. I da možemo očekivati neku predvidljivost”, ističe profesorica Kuterovac Jagodić. Sve što je nepredvidljivo plaši nas i izaziva anksioznost. Ako je ova situacija toliko nepoznata, želimo imati barem nekakvu kontrolu.