Možemo samo maštati o tome da jednog dana imamo tako jaku kinematografiju kao što je španjolska.
U nas je percipiramo kao filmsku sredinu koja je iznjedrila Buńuela i Almodovara, međutim, tamo je upravo zavladala mlađa generacija filmaša kojima je cilj pokoriti svjetsko tržište. Alejandro Amenábar, dobitnik Oscara za film “Život je more”, prvi je pokazao ozbiljne međunarodne ambicije i uspio nagovoriti Nicole Kidman da nastupi u njegovu okultnom trileru “Uljezi”: bio je to prvi španjolski film koji je u kinima diljem svijeta zgrnuo više od 200 milijuna dolara bruto. Povijesni spektakl “Agora” s Rachel Weisz bio je na međunarodnom planu nešto manje zapažen, ali je u Španjolskoj bio mega hit, dok se nova španjolska redateljska zvijezda zove se Juan Antonio Bayona. Njegov triler-horor “Sirotište” iz 2007. postao je najuspješniji španjolski film svih vremena, pljuštale su ponude iz Hollywooda, no Bayona ih je ljubazno otklanjao.
Poslije se doznalo i zašto: još prije tri godine počeo je rad na projektu koji se bavio sudbinom peteročlane španjolske obitelji koja je preživjela pakao cunamija u Tajlandu na Božić 2004. Film nije bio jeftin, koštao je 45 milijuna dolara, pa je to vjerojatno i razlog zašto je Bayona angažirao međunarodnu glumačku ekipu, procjenjujući da će u Americi i Europi imati više šansi ukoliko uposli Naomi Watts i Ewana McGregora nego neke manje poznate španjolske glumce. Odjednom je priča koja je bila krajnje autentična (španjolska liječnica Maria Belon koja je sve to preživjela zapisala je veći dio dogodovština svoje obitelji u Tajlandu) dobila izvjestan artificijelni štih, jer su i troje djece bračnog para morali igrati glumci koji su odlično vladali engleskim. Srećom, Bayona je znao da filmska uvjerljivost ne ovisi o tome kakvog su glumci podrijetla, važnije mu je bilo što pedantnije dočarati jednu od najvećih prirodnih katastrofa posljednjih desetljeća.
Evokacija udara i posljedica cunamija glavni je adut filma “Nemoguće”: već davno nismo vidjeli takav film katastrofe koji impresionira detaljima. Sve se u njemu doima kao da se ustvari dogodilo, iako je sve to stvorila vještina scenografa i majstora kompjutorskih efekata. Redatelj se ponašao kao da radi doku-dramu, pa je uspio čak i u tome da zaboravimo da Naomi Watts i Ewan McGregor nisu glumci nego žrtve udesa.
Španjolcima uopće nije smetalo što su njihovi sunarodnjaci u ovom filmu postali nekakve međunarodne fikcije: “Nemoguće” je lani u tamošnjim kinima zaradilo 52 milijuna dolara bruto i postalo najveći hit u povijesti te kinematografije. Vidjet ćemo kakav će mu biti svjetski odjek, vjerojatno nešto manji, jer nekog Francuza ili Austrijanca emocionalno će vezati patnje jedne obitelji, međutim, možda će prigovoriti upravo konceptu doku-drame: nešto razigranija priča i malo više likova posve bi se dobro uklopili u virtuoznu rekonstrukciju tragedije svjetskih razmjera.