Nasljednica Simone de Beauvoir, doajenka francuske intelektualne misli - odrednice su koje se često vežu uz filozofkinju Élisabeth Badinter. Ne i jedine.
Nerazdvojive od njih su i odrednice poput: pripadnica kruga najbogatijih, nasljednica reklamno-marketinškog carstva Publicis i supruga Roberta Badintera, poznatog odvjetnika i nekadašnjeg Mitterrandova ministra. Tu su i one manje faktografske, a više emocionalne - bešćutna pripadnica privilegirane kaste sklona paušalnim ocjenama života “običnih ljudi”, radikalna feministkinja koja je izgubila korak sa stvarnošću.
Posljednje ocjene s posebnom su strašću izgovarali brojni kritičari nakon objave njezina publicističkog bestselera “Sukob: Kako ideal suvremenog majčinstva ugrožava položaj žene”, upravo objavljenog i na hrvatskom u izdanju Algoritma i prijevodu Hane Dvornik.
- Naravno da nisam bila iznenađena. Kritiziranje modela koji je u modi garancija je polemike, naročito na tako goruću temu - smireno za Jutarnji odgovara Badinter komentirajući žestinu i pozitivnih i negativnih reakcija koje je knjiga izazvala, kako u Francuskoj tako i u svijetu.
Prirodna stvar
Osnovna teza “Sukoba”, pojednostavljeno, jest ta da se u zadnjih 30-ak godina dogodila revolucija u poimanju majčinstva. Revolucija - čije postulate i uzroke u svojoj knjizi Badinter detaljno secira - rezultirala je time da je majčinstvo iznova postavljeno u središte sudbine žena, a diktati trenda “naturalističkog” odgoja - koji podrazumijevaju višegodišnje dojenje, potpunu posvećenost majke i mantru “samo prirodno je prihvatljivo” - vezali ženu za kuću na način na koji smo vjerovali da više nije moguć.
Rezultat? Generacija iscrpljenih majki opterećenih krivnjom, ali i alarmantan pad nataliteta na Zapadu izazvan ne samo krizom nego i činjenicom da sve više žena, bez obzira na društveni status, odustaje od majčinstva u uvjerenju da nisu u stanju ispuniti sve što ta uloga od njih traži.
- Pripadam generaciji žena koja je imala djecu a da nije vagala za i protiv, bila je to jednostavno prirodna stvar. I sjećam se tih triju trudnoća kao najboljeg perioda života. Ali jednu stvar nikad nisam činila: nikad se nisam pitala hoću li biti dobra majka ili hoću li se znati nositi s odgovornošću, kao današnje mlade žene - u više navrata je isticala spisateljica objašnjavajući motive pisanja knjige.
Prijelomni trenutak prihvaćanja “naturalističkog odgoja” ili “fundamentalizma majčinstva” smješta u period općeg prihvaćanja psihoanalitičke teorije.
- Dakle, u razdoblje od 1970. do 1980., naročito vulgarizacijom u feminističkim časopisima. Pojednostavnimo li stvar, možemo reći da je majka tada postala glavna osoba odgovorna za uravnoteženost i buduću sreću svoga djeteta. Teret majčinskih odgovornosti znatno se povećao, jer prve godine djetetova života su najvažnije. Ako dijete u svom razvoju ima problema, to je majčina krivnja, koju ona osjeća kao strašnu narcističku uvredu - kaže Badinter dodajući da se trudnoća počela tretirati kao ulazak u kult.
- Zabrane svih vrsta tijekom trudnoće samo se množe. Na popis zabranjenih namirnica dodaju se zabrana pušenja i ispijanja ma i kapljice vina, pod prijetnjom da će je okolina osuđivati - objašnjava filozofkinja rođena 1944. kao jedna od tri kćeri Marcela Bleusteina-Blancheta, osnivača kompanije Publicis koja je samo prošle godine zaradila 737 milijuna eura.
Feministkinja je postala u tinejdžerskoj dobi, kad ju je, kako ističe, u 16. godini trajno preobratilo iskustvo čitanja “Drugog spola”.
- Simone de Beauvoir je za feministkinje moje generacije bila poput božice-majke. Bila je nevjerojatno uzvišena i izrazito ‘hladna’ - kaže danas o feminističkoj ikoni.
Tijekom studija filozofije i sociologije upoznaje budućeg supruga, 15 godina starijeg odvjetnika Roberta Badintera, našoj javnosti možda najpoznatijeg kao predsjednika arbitražne komisije čija je zadaća bila da rješavanjem spornih pravnih pitanja pospješi mirno rješavanje krize u bivšoj Jugoslaviji, a koja je po njemu dobila ime Badinterova komisija. Sa 22 godine se udala i rodila troje djece. Studij nije prekinula.
Veliki proboj profesorice pariške École Polytechnique dogodio se 1980., kad objavljuje kontroverznu knjigu “L’Amour en plus”, studiju prikaza majčinske ljubavi kroz povijest, dokazujući da se “majčinski instinkt” može promatrati i kao kulturno uvjetovan konstrukt. Intelektualka koja o feminizmu i danas govori kao o jednoj od najvažnijih revolucija modernog čovjeka, žestoke reakcije izazvala je 2003. knjigom “Fausse Route”, otvorenom kritikom pojedinih struja feminizma koje ženama pristupaju kao žrtvama, čime samo pridonose njihovoj podređenoj poziciji.
- Ne postoji samo jedan feminizam, već u najmanju ruku dva. Univerzalistički feminizam Simone de Beauvoir i od 80-ih godina prošloga stoljeća naovamo naturalistički feminizam koji su promovirali Amerikanci - napominje.
Radikalnoj struji američkog feminizma Badinter blago rečeno nije sklona jer je, smatra, dodatno razdvojila muškarce i žene.
- Radikalni feminizam izražava mržnju spram muškaraca koju smatram štetnom.
Opušten razgovor s Badinter o tome kako balansira tri paralelne karijere: znanstvenice, poslovne žene (od 1996. godine na čelu je Publicisa) i javne intelektualke nije moguć. Baš kao ni onaj o utjecaju oca, nekadašnjeg člana Pokreta otpora, rodonačelnika radiomarketinga koji je predstavio Édith Piaf ili životu sa 15 godina starijim suprugom.
Sve su to pitanja iz privatnog života na koja nikada ne odgovara javno.
Privatnog nema ni u njezinoj analizi suvremenog majčinstva, osvježenju u suvremenoj produkciji o toj temi, gdje je osobno iskustvo postalo polazišna točka za svaku raspravu.
Tijela za misiju
No, bez obzira na distancirani, hladni ton njezine argumentacije, u podtekstu “Sukoba” puno je nježnosti za mlade žene koje dugogodišnja feministkinja podsjeća da je “ideal savršene majke” mit, i to nedostižan mit, a “naturalistički odgoj” trend koji više veze ima s umješnošću agitiranja pojedinih skupina, nego sa znanošću. Puno strasti dugogodišnje aktivistice koja smatra da u eri neokonzervativizma nije zgorega podsjetiti na osnovne teze feminizma; one o tome da ženska tijela nisu programirana samo zato da ispune “višu misiju” postojanja maternice i grudi i da uloga majke, ma kako prekrasna i čudesna bila, ne dokida ženu.
Dosta očekivano, najviše pažnje dobila je njezina kritika agresivnog promoviranja blagodati dojenja.
Na opetovana pitanja o tome je li sama dojila, Badinter je odbila odgovoriti ističući da to nije relevantno za raspravu. Ne čudi, dakle, što komentirajući kontroverznu naslovnicu časopisa Time na kojoj je prikazana majka koja doji svog petogodišnjeg sina uz natpis “Are you mum enough” (u slobodnom prijevodu: Jeste li prava majka?) odgovara: - Mrvicu sam se zgadila, kao da je žena postala krava!
Doduše, vrijedi napomenuti da Badinter nije radikalna protivnica dojenja, ali jest među onima koji smatraju da se pretjeruje kad se naglašavaju štetnosti umjetnog mlijeka.
- Brojne ankete i studije o dojenju previše često su mi se činile iskrivljenima ideološkom pripadnošću njihovih autora. Vode vrlo malo računa o bitnoj činjenici: dojenje je dobro za dijete ako majka u njemu uživa. Žene koje ne žele dojiti ne bi se trebale siliti. Bolja je bočica, ako je se djetetu da s užitkom, nego dojenje, ako žena spram njega osjeća odbojnost. Većina aktualne generacije majki bila je hranjena na bočicu i to nije spriječilo značajno produljenje životnog vijeka. Baš kao ni djecu učinilo sretnijom. Današnja djeca ne čine mi se sretnijom od ranijih generacija. Dijete-kralj pretvara se u dijete-tiranina i tome nema granice. To je daleko od toga da bude faktor djetetove sreće.
(...)