Jednu od glavnih atrakcija na televizijskom sajmu Mipcom u Cannesu (počeo je jučer i završava u četvrtak) predstavlja mini-serija “Generacijski rat” (Generation War). Pogledate li reklamni letak, ne možete u prvi mah razabrati o kakvom je ratu riječ, jer petoro mladih ljudi na fotografijama nemaju uniforme posebnih obilježja. Tek u donjem desnom kutu zamjećujete medalju s orlom raširenih krila i pripadajućim križem, siguran znak da se radi o Nijemcima u 2. svjetskom ratu.
Mini-seriju s tri cjelovečernje epizode prodaje za čitav svijet veliki njemački distributer Beta film: izvorno, ona se zove “Naše majke, naši očevi” (Unsere Mütter, unsere Väter) i pod tim je naslovom prije tri tjedna zabilježila sjajnu gledanost na njemačkom kanalu ZDF i austrijskom ORF-u. Uspjeh je razumljiv, jer je njemačka televizija prvi put napravila seriju o ratu u čijem su fokusu protagonisti stari oko 19-20 godina. Dakako, imali su uzor u sličnim pothvatima američke televizije, kakav je “Združena braća”, a producent Nico Hoffman i njegov scenarist Stefan Kolditz ne kriju da im je upravo to bio uzor. Mini-serija je bila iznimno omiljena u demografskoj skupini od 14 do 49 godina, među gledateljima koji nisu bog zna što znali o tome što se zbivalo u prvoj polovici četrdesetih.
Očevi ratni dnevnici
Nico Hoffman već se u nekoliko navrata bavio ratom u svojim produkcijama (njegovu mini-seriju “Dresden” imali smo prilike vidjeti na DVD-u), no ovaj put je imao i osoban motiv, ratne dnevnike svoga oca koji je bio Hitlerov vojnik na Istočnoj fronti. Scenarij se dotjerivao punih šest godina, budžet je iznosio 14 milijuna eura, a snimalo se na lokacijama u Latviji i Litvi te u najvećem njemačkom filmskom studiju Babelsberg, gdje je dočaran Berlin s početka četrdesetih.
U središtu priče su petero prijatelja koji se okupljaju u jednom berlinskom kafiću u ljeto 1941. i zavjetuju se da će se ponovno naći na istom mjestu kada rat završi. Wilhelma Wintera ( Volker Bruch) i njegovog dvije godine mlađeg brata Friedhelma ( Tom Schilling) očekuje vojna služba i moraju na Istočnu frontu, Charlotte ( Miriam Stein), zaljubljena u Wilhelma, ali mu to ne želi priznati, prijavila se za sanitet, Greta ( Katharina Schüttler) želi se proslaviti kao glumica i pjevačica, a peti član grupe je njezin dečko Viktor ( Ludwig Trepte), Židov koji je po novim rasnim propisima postao građanin drugog reda. Kolikogod se činilo nategnutim da je 1941. Židov mogao biti pripadnikom takvog berlinskog društvanca, scenarist Kolditz nalazi alibi u činjenici da je i supruga velike filmske zvijezde Heinza Rühmanna bila djelomično židovskog podrijetla, a drugo, očito je da Viktora drugi trpe zbog Grete.
Prva ratna iskustva za Wilhelma su poticajna: “Vozimo se na Istok, nema nikakvih zapreka, to je osjećaj potpune slobode, kao da smo svemoćni”.
Moderno i silovito
Friedhelm nije tako oduševljen, vojnička disciplina mu ide na živce, pa ga u jednoj prigodi momci iz jedinice prebiju, uz prešutnu Wilhelmovu dozvolu. Potonji je niži časnik i uskoro iskusi neugodniju stranu rata: narede mu da strijelja uhvaćenog sovjetskog političkog komesara, ali usprkos protestima (“to se ne radi s ratnim zarobljenicima”) obavi zadatak. Od narednog ratnog zločina, likvidacije male Židovke, spasi ga slučaj.
Charlotte se teško snalazi u sanitetskom odjeljenju u koje odasvud stižu teško povrijeđeni njemački vojnici i čini se da nikad neće dovoljno ogrubjeti, međutim, ubrzo prestaje biti osjetljiva na krv i otkinute udove. Kada otkrije da je ukrajinska liječnica Lilija (Christiane Paul najprestižnije je ime u glumačkoj postavi) Židovka, prijavi je vojnim vlastima, iako joj je žena pomogla u nebrojeno navrata: pravi je razlog što strankinji svi sumnjiče da krade morfij i šalje ga sovjetskim vojnicima, što se pokaže kao istina.
Greta pak stvara karijeru uz pomoć visokog njemačkog časnika Dorna ( Mark Waschke) i dobije od njega dokumente kojima Viktor može pobjeći na Zapad, ali ne sluti da joj on podvalio: Viktora, uhapse i pošalju u koncentracioni logor, a on pobjegne iz vlaka uz pomoć snalažljive Poljakinje. Putovi petoro protagonista isprepleću se na fronti, a 1945., na dogovorenom mjestu, nađe se samo troje preživjelih.
Mini-serija “Naše majke, naši očevi” znatno nadilazi standarde na koje su nas navikli njemački televizijski proizvodi, moderno je i silovito režirana, a u odnosu na svoj uzor “Združenu braću” ipak puno više koketira s melodramom. Nema zbora da je u pitanju antiratni projekt, jer je ključna scena u drugoj epizodi zauzimanje sovjetske telegrafske stanice, tijekom kojeg pogine na desetine vojnike s obje strane, a za koju se naposljetku ustanovi da je beskorisna.
Ključna preobrazba
Ipak, ideološko pozicioniranje nije baš jednostavno. Wilhelm doživljava ključnu preobrazbu nakon borbe za telegrafsku stanicu, više ne sanjari o “željeznom križu” za ratne zasluge, i koristi opći kaos da se osami u napuštenoj brvnari: kada ga pronalaze, optužen je za napuštanje položaja i osuđen na smrt strijeljanjem, ali je kazna preinačena u služenje u kaznenom vodu. Nasuprot njemu, Friedhelm je od samog početka upozoravao da će rat izvući na površinu najgore osobine svih njih i bio je u pravu. Nekadašnji pacifist, koji je namjerno sabotirao neke od akcija svojih suboraca, postaje prekaljeni ubojica, koji bešćutno obavlja likvidacije. U sugestivnoj izvedbi glumca Toma Schillinga, Friedhelm postaje najkarizmatičniji lik, nihilist kojem nije ni do preživljavanja, njemu je opstanak u ratu samo jedna od potvrda cjelokupnog apsurda.
Paradoksi vremena
Autori mini-serije neprestano upozoravaju na paradokse toga razdoblja: uvjereni nacist Dorn, koji će silovito udariti svoju ljubavnicu Gretu u trbuh kako bi izgubila njihovo dijete, postat će bliski suradnik savezničke komisije za utvrđivanje ratnih zločina: bez Nijemaca okaljanih ruku spremnih na suradnju takav je posao nemoguć - spremno objašnjavaju Amerikanci.
Epizoda koja je izazvala najviše polemika ima upravo Viktora za protagonista: kada je pobjegao iz vagona koji ga je vozio u smrt, sklonio se kod pripadnika poljske “Armije Krajowe”, koja je 1944. digla neuspjeli varšavski ustanak. Ne priznaje im svoje rasno podrijetlo, jer su oni još gori antisemiti od nacista (“Židove davimo kao mačke”, kaže jedan od njih). Protiv tih scena protestirao je poljski veleposlanik u Berlinu i ustvrdio da je “Armia Krajowa” u bezbroj navrata pomagala Židovima. Autorskom timu predbacili su i traljavost u insceniranju tih prizora, jer su koristili glumce koji su govorili poljski s izrazitim njemačkim akcentom, što je gledatelje poljskog podrijetla iznerviralo.
Je li mini-serija “Naše majke, naši očevi” ovakvim dosjetkama pokušala svaliti njemačku krivnju za pogrom Židova na druge nacije, ostaje za raspravu. Glasoviti epski dokumentarac Claudea Lanzmanna “Shoah” pedantno je svjedočio o antisemitizmu u Poljskoj, raširenom i posvuda u Istočnoj Europi, no ovakvo koncipiranje scena moglo bi naškoditi međunarodnom proboju mini-serije, koja po svemu drugome zaslužuje najviše ocjene. Ukoliko se hrvatski kupci zainteresiraju za nju na Mipcomu, publici će ona biti dobrodošao podsjetnik da nam domaći filmaši odavno duguju ovako provokativan podsjetnik na ratne godine.