Novinari New York Timesa danas su objavili članak u kojem iznose dokaze o namještanju utakmica prije Svjetskog prvenstva održanog u Južnoafričkoj republici 2010. godine.
Najuglednije američke dnevne novine pozivaju se na povjerljivo izvješće FIFA-e u kojem se tvrdi da su određene kriminalne skupine infiltrirale svoje pripadnike, ili poslušnike ako vam je tako draže, u najviše nogometne krugove kako bi osigurali namještanje međunarodnih utakmica. Konkretno, sumnja se da je kriminalni sindikat povezan s tvrtkom Football 4U namjestio barem 5 prijateljskih utakmica prije SP-a 2010 te pokušao namjestiti još 15.
Taj podatak se svakako uklapa u izvješće Europola, svojevrsne obavještajne agencije EU, da je u razdoblju 2008.-2011. godine zbog potencijalnog namještanja sumnjivo 680 utakmica (!!) na svim razinama profesionalnog nogometa.
Kako se cijela situacija odigrala? Odgovor je - nevjerojatno jednostavno. Tvrtka Football 4U, koja je u prošlosti već bila pod sumnjom namještanja utakmica u Kini, ponudila je službenicima Južnoafričkog nogometnog saveza da će za određeni broj prijateljskih utakmica podmiriti aposlutno sve troškove svih sudaca i njihovog pomoćnog osoblja. Službeni razlog ove neobične darežljivosti bio je promicanje nogometa u siromašnim afričkim zemljama - stvarni razlog bio je kupovanje spomenutih sudaca kako bi se "usmjerenim" suđenjem osigurao priželjkivani rezultat.
Na ovu ponudu tvrtke, za koju su u nogometnim krugovima smatrali da je samo paravan za singapursku kladioničarsku mafiju, neki su službenici u Južnoafričkom nogometnom savezu podignuli obrvu. Međutim, za takve je osiguran "poklon-bon" od par tisuća eura koji je brzo zatvarao usta i utišao neželjena pitanja. Kad se uzmu u obzir procjene da ilegalno klađenje na nogometne utakmice godišnje "okrene" nekoliko stotina milijardi dolara, tih par tisuća za nekoliko birokrata postane gotovo smiješno.
Osoba koja je stajala iza ove operacije zove se Wilson Raj Perumal, poznat u kladioničarskim krugovima kao veliki kockar, a organima zakona i reda u više svjetskih država kao vrlo tražena osoba (dotični je nakon južnoafričke epizode na račun drugog slučaja namještanja završio na dvije godine u finskom zatvoru).
NY Times iznosi konkretan primjer kako je namještanje teklo. Na dan utakmice između Južnoafričke Republike i Gvatemale nogometni sudac Ibrahim Chaibau, državljanin Nigera, položio je u banci u malom gradiću pokraj Johannesburga 100 000 dolara. Nekoliko sati kasnije ušetao je na stadion u Polokwaneu kao glavni sudac spomenute utakmice, iako nigdje nije bilo predviđeno da on dijeli pravdu na tom susretu (ironija namjerna).
Od samog početka utakmice bilo je jasno da se događa nešto neobično - Chaibau je sudio penale zbog igranja rukom koje nitko od 25 000 gledatelja na stadionu nije vidio, dok su istovremeno na taj susret kladionice zaprimale enormne uplate na velik broj postignutih golova. Utakmica je završila rezultatom 5-0 za Južnoafričku Republiku, a kriminalci u plusu od 5 milijuna dolara, kako se u svojim memoarima pohvalio Perumal.
Međutim, nisu svi službenici Južnoafričkog nogometnog saveza pristali na isplatu i zatvaranje očiju pred namještanjem. Steve Goddard, tadašnji čelnik za suđenje u savezu, s gnušanjem je odbio mito te nastojao spriječiti ponavljanje takvih situacija. Tako je prije utakmice JAR-a i Danske doslovno zaključao gore spomenutog suca u svlačionicu kako se travestija ne bi ponovila i kako bi susret bio pod kontrolom provjerenih sudaca. Ni par sati nakon utakmice dobio je poziv od Perumala koji je smrću zaprijetio njemu i njegovoj obitelji ako se ponovno umiješa gdje mu nije mjesto.
Zbog opravdane brige za vlastitu sigurnost, Goddard se maknuo s puta za sljedeću utakmicu (Nigerija - Sjeverna Koreja) i slučaj nije prijavio policiji. Taj susret je također bio obilježen nevjerojatnim sudačkim odlukama i visokim uplatama na veći broj golova (rezultat je bio 3-1 za Nigeriju). Ipak, pred utakmicu SAD-a i Australije na kojoj su trebala suditi tri suca iz BiH kojima je kasnije zbog namještanja doživotno zabranjen rad u nogometu, Goddard je upozorio Amerikance i Australce o potencijalnoj prijevari te su susret naposljetku sudili suci iz Južnoafričke republike.
Koliko je namještanje daleko išlo, govori i sam Perumal u svojim memoarima gdje tvrdi da je za 400 000 dolara pokušao kupiti suce za susret samog SP-a, ali mu zbog manjka diskrecije (dokazano njegovom današnjom pričljivošću) to nije uspjelo.
Ono što najviše zabrinjava u cijeloj priči je zakašnjela i mlaka reakcija FIFA-e na optužbe. Internu istragu započeli su tek 2012., s iznimno malo ljudi kojima su uskraćeni potrebni resursi (ne zaboravimo, govorimo o organizaciji koja privređuje milijarde dolara) i koji naposljetku nisu ni pričali sa sumnjivim sucima.
Kad imamo na umu činjenicu da mnogi od nacionalnih nogometnih saveza ne plivaju u novcu, da su suci iz nogometno egzotičnih država posebno ranjivi (i ne samo oni) te da FIFA ne pokazuje ni približno dovoljno želje da riješi ovaj problem, čovjek se mora zapitati. Hoće li se u Brazilu namještati utakmice?