U Maliju ništa nije tako kako na prvi pogled djeluje niti bilo koji od mnogobrojnih učesnika toga sukoba sasvim iskreno priznaje svoje prave namjere i očekivanja. Najnovija kriza u višedecenijskom ciklusu traje već punih 12 mjeseci i pomalo se neprimjetno direktno ili indirektno proširila na veliki dio sjevera Afrike od početka francuske vojne intervencije u sukob se posredno uključio i dobar dio Evrope i gotovo cijeli sjevernoamerilki kontinent. Na prvi pogled ovaj sukob bi se mogao minimizirati kao još jedan mali prljavi rat u još jednoj nedemokratskoj korumpiranoj bivšoj koloniji, no situacija je puno kompliciranija i grana se u nebrojeno manjih kriza sa različitim učesnicima i motivima. Iako zasigurno Mali neće postati poprište strategijskog sraza velikih sila kakvi su bili Koreja ili Vijetnam na njegovom se pijesku ukrštaju mnogi suprotstavljeni interesi i stvaraju očekivana i neočekivana taktička savezništva.
Mali je sam po sebi kontradiktoran teritorij sastavljen od samih suprotnosti. Na ogromnom području većem od 1,2 milijuna četvornih kilometara, što ga čini po veličini 24. zemljom na svijetu (dvostruko većom od Francuske a čak 20 puta prostranijom od Hrvatske) živi tek 15 milijuna stanovnika. No i oni su vrlo specifično raspoređeni: najveći dio živi na napučenom šumovitom tropskom jugu dok ogromna pustinjska prostranstva suptropskog sjevera naseljava tek deseti dio stanovništva. Sjevernjaci su velikom većinom Tuarezi, pripadnici nomadskog berberskog naroda, bijele rase, koji tradicionalno ne priznaje državne granice niti pretjerano mari za nacije.
Vjerska podjela
U prašumama juga obitava crna rasa, i sama podjeljena između većinskog plemena odnosno naroda Mande i manjinskih Fula, Senufa, Songaja i drugih. Podjela po vjeri dodatno komplicira situaciju: oko 90% Malijaca su muslimani, kršćana (podijeljenih između protestanata i katolika) je manje od 10%. Još samo nekoliko postotaka službeno zadržava tradicionalna animistička vjerovanja, no dobri poznavatelji tvrde da su i islam i kršćanstvo pod velikim utjecajem animističkih običaja. Iako bi teoretski islam kao univerzalna vjera koja ne pravi razlike po boji kože, bogatstvu i načinu života trebao biti ujediniteljski faktor, ni on nije uspio premostiti brojne razlike i ujediniti državljane Malija makar i ne stvorivši jedinstveni nacionalni identitet. Povjest i tradicija stvorili su i dodatne podjele. Nomadski berberi koji oduvijek prelaze tisuće kilometara po saharskim pustinjama tražeći pašu za svoje blago, po svom načinu života bili su predodređeni postati ključnim učesnicima trgovine crnim afričkim robovima. Tuarezi su iz tropske crne Afrike odvodili karavane robova i prodavali ih bilo sjevernoafričkim Arapima bilo zapadnjačkim pomorcima. Ropstvo je u djelovima Malija potrajalo do prije samo pedesetak godina a kolektivno sjećanje živo je i danas i stvara i održava duboko nepovjerenje između dviju rasa koje dijele istu državu. Još jedan nivo podjele stvorili su kolonijalni gospodari, Francuzi, koji su za prijestolnicu izabrali Bamako na samom jugu te tako stvorili buduću vladajuću elitu - a uz nju i klasu državnih službenika, policiju i zametak buduće domaće vojske. Naravno posljedica je bila i osjećaj svih ostalih plemena i naroda da su zakinuti i oštećeni.
Na valu dekolonizacije Mali je stekao neovisnost početkom 1960. Kao i svuda u Africi granice su bile kolonijalne. Dijelom su pratile prirodne karakteristike a dijelom, najviše na pustinjskom sjeveru, povučene su ravnalom. Evropski upravljači kolonijalne teritorije dijelili su u skladu sa svojim potrebama i mogućnošću komunikacije, transporta i eksploatacije sirovina, tako da je Mali na početku bio u uniji sa današnjim Senegalom, državom koja ima značajan izlaz na Atlantik - i to pod imenom Francuski Sudan odnosno Sudanska Republika iako je država koja se nastavila zvati Sudanom od Malija udaljena preko 1500 km i leži na suprotnom kraju sjeverne Afrike, na Crvenom moru! No razlike su ipak bile prevelike i Senegal je poslije samo 6 mjeseci istupio iz te tvorevine.
Uzori u svijetu
U Maliju je na vlast došao južnjak, Modibo Keita. Francuski đak i bivši komunist, uveo je sustav baziran na socijalističkim idejama - uključujući i jednopartijsku "narodnu demokraciju" istočnoevropskog tipa, te je sasvim lijepo živio istodobno dobijajući pomoć od socijalističkog Sovjetskog Saveza, bivše kolonijalne gospodarice Francuske - i Titove nesvrstane Jugoslavije kojoj je imponiralo imati prijatelje po svijetu koji je drže nekakvim uzorom. Keitu je vojnim udarom 1968. smijenio Moussa Traore, još jedan Titov intimus kojem na pamet nije padalo uvoditi demokraciju ili se zaozbiljno pozabaviti boljitkom svih svojih podanika u duhu socijalističkih proklamacija.
Mali je bio još jedna afrička poluprivatna poludiktatura, korumpirana i neučinkovita država u kojoj su probrani zapadnjaci i njihovi privilegirani domaćini mogli okretati dobre novce. Traorea je 1991. smijenio (i uhitio) zapovjednik njegove predsjedničke straže pukovnik Amadou Toumani Toure koji je, što kao premijer, što kao predsjednik, uspio opstati na vlasti sve do ožujka prošle godine ne mijenjajući puno principe vladavine koje su postavili njegovi prethodnici. Unatoč svemu, stanovništvu mnogih obližnjih zapadnoafričkih državica u kojima desetljećima bjesne građanski ratovi, bande ubijaju po ulicama i sijeku djelove tijela a ulicama haraju drogirane petnaestogodišnje hladnokrvne ubojice, Mali se često činio oazom mira, razuma i slobode.