U nedjelju, 3. prosinca 2000. godine, baš dan uoči izlaska prvog broja dnevnog lista Republika (koji se poslije pola godine zasluženo ugasio), negdje oko pet poslijepodne sjedio sam u dnevnoj sobi Ivice Račana , u ondašnjem njegovu stanu, u ružnoj višekatnici u Badalićevoj ulici, na zagrebačkoj Trešnjevci.
Račanov je trosjed, na kojem se on gotovo pa sklupčao, bio pretovaren nepročitanim i usput pročitanim novinama, na malom je Šavrićevu ili Lesnininu stoliću stajala butelja čileanskog crnog vina (moje bilješke kažu da se radilo o Caliterrinom Cabernet sauvignonu; Račan je pio čaj, a ja vino), dok je Hrvatska televizija upravo vrtjela izvještaj sa SDP-ove konvencije, koja je održana toga jutra, ili u subotu popodne.
“Slušaj sad ovo”, podigao je prst tadašnji premijer.
“SDP se oštro mora suprotstaviti svim pojavama klijentelizma i korupcije, koji, nažalost, kompromitiraju i našu stranku”, čuo se Račan s televizije. “A o čemu se ovdje radi? Zašto si napao samoga sebe, i to baš sada, kada Te napada cijela desnica?”, pitao sam, prilično nezainteresirano, predsjednika SDP-a, s kojim sam prešao na Ti, na njegovo inzistiranje, još otkako smo ga Dubravko Grakalić i ja bili intervjuirali za Playboy Vladimira Tomića, godinu ili dvije ranije, u kuhinji moje ondašnje kuće na Zelengaju 2.
“Jel Ti stvarno ne razumiješ o čemu se ovdje radi?”, uzvratio je Račan, onim svojim poluzačuđenim i, istodobno, poluprezirnim pogledom, koji je upućivao ljudima s kojima se duboko nije slagao, ili za koje je mislio da se foliraju.
“Pa naša zajednička prijateljica, koja me nagovorila da baš ovu rečenicu stavim u govor, s Tobom je navodno razgovarala o cijelom ovom slučaju” (naša “zajednička” prijateljica jedna je od vodećih hrvatskih društvenih intelektualki, koja se, međutim, nikada nije htjela izravno uključiti u politiku).
“Znači, ipak si odlučio napasti Bandića?” kazao sam, u najboljem slučaju srednje zainteresiranim glasom, jer sam kod Račana bio došao po sasvim drugom poslu, za mene puno važnijem od lamentiranja o šefu zagrebačke Socijaldemokratske partije.
“Vidi, morao sam ga napasti: mi ne smijemo dopustiti da osobe poput Bandića kompromitiraju SDP. Poštenje je naš najveći kapital, a to, kako se Milan Bandić ponaša, nevjerojatna je svinjarija. On je upao u duboku, duboku crnu rupu. Ja moram Bandića dovesti u red, ili ga moram izbaciti iz SDP-a” poantirao je, prilično zagrijano, Ivica Račan.
Ivica Račan umro je u travnju 2007. godine.
SDP je izbacio Milana Bandića tek ujesen 2009. godine, nakon što se Bandić neoprezno, i na nagovor mnogih poznatih ljudi iz hrvatskog javnog života, uključujući i ondašnjeg šefa države Stipu Mesića, odlučio natjecati za predsjednika Republike, protiv volje Račanova nasljednika Zorana Milanovića, koji je, kao SDP-ova kandidata, bio istaknuo dr. Ivu Josipovića.
Ivica Račan znao je, dakle, mnogošto o Milanu Bandiću, puno prije no što je Bandić, u zagrebačkom i hrvatskom javnom životu, postao svojevrsni, iako nedokazani sinonim za Ivu Sanadera (mislim, jasno, na ono što se o Sanaderu doznalo poslije abdikacije): Ivica Račan znao je da Bandić može nanijeti štetu Socijaldemokratskoj partiji, i da SDP, još i više dok je na vlasti, ne smije tolerirati “Bandićev klijentelizam i korupciju”, ali nije imao dovoljno snage da ga se riješi.